Jednoga jutra otvorio sam oči, i video… Ljubav.
Nećete verovati…
Stajala je ispred mene i smešila se.
Kako izgleda?
Ljubav ima zelene oči i smeđu čupavu kosu.
Ljubav se smeje najlepše na svetu.
Tako i slika. Ali ne govori i ne piše.
Ona se ne vidi, a lako se prepoznaje.
Ljubav se pokrije preko glave dok spava, kao kakav miš.
Veoma je golicljiva.
Kad u mraku vidite nečije oči da sjaje… Znajte, to je ona.
Ništa jednostavnije a lepše na svetu nema.
Zaljubićete se u nju odmah.
I vi ćete postati golicljivi, i smejaćete se.
Tek tada ćete mi poverovati.
I vas će ljudi gledati kao što vi mene sada gledate,
i oni će vam se smejati, i aplaudirati…
A ona će slikati ljude… I pustiti njih da o njoj pišu i govore…
Miloš Leković, 2007. godina