Živeo sam u hladovini vjetra

Naspi čašu, domaćine, da dohvatim gutljaj vina,
Do dna treba sporo ići, dugo čekam svoga sina.
Majka ga je uspavanog iz košara izvadila,
Ostavila samo mene, od sreće me razdvojila.

Nije više tužno što se parkom kosi rosna trava,
Nit’ to što ljudi bježe ćutke, krišom pognutih glava.
Samo da se lagano pleše, u hladu ljetnjeg sunca,
I čekaću mladost mirno, dok mi veče ne pokuca.

Pažnja i nepažnja u gradskoj dvorani odijela i glava!
Primite bolesnika u svjesnome stanju, ne tražimo hvala.
Trka, vika, neko nekom viče, čekali smo nekog!
Onom koji putuje, do svitanja mu je daleko.

Duvan traži topla pluća, da ga greje dahom.
Naročito onom kome želja prijeti mahom.
Ostavio sam na vašem stolu pun i gorak hlad,
Za vas, kad me izda zadnji – moj rodni grad.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*