Poetry

Bonaca

Ležao sam hladan i beo,
naslonjen na javoru.
Svi su stajali i plakali
nad nekim dečakom
iz njihove kuće, razreda, ulice, grada,
i gledali ga dok se smeje…

I ja sam se smejao,
ali tad nije bio trenutak za to.
Okupio je toliki narod koji nije ni znao,
koji se ne zna.
Sad će da daju priliku jedni drugima,
da se osmehnu i posle javljanja.
Zvona nisu zvonila, izabrao je drugi put.
Njen. Tvoj.

Sačekala je i da odu svi.
Stajala je i plakala nad dečakom
koji se rodio u njoj, ni sama ne zna kad.
Ali zna da više neće biti kao pre,
Ostaviće cvet na grobu
i otići iz svoje kože.
Stajala je i plakala dok se on smejao,
gledali se u oči.

Zeleno svetlo, voz čeka jednog putnika.
On čeka glas, da zadrhti suzu…
Pade jedna, druga, treća, u tišini…
Nikad se više neće smejati.
Život će dati vodi, ali zauzvrat će je isprljati.
Ni mrtvom “volim te”.
A ja se živ nečemu nadao.

Miloš Leković

You may also like...

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*